Uređenje tržišta jedan je od segmenata Zajedničke ribarstvene politike. Pristupanjem Republike Hrvatske Europskoj uniji postali smo dijelom jedinstvenog tržišta od 500 milijuna kupaca koji zahtijevaju veću produktivnost, konkurentnije proizvode i cijene te provedbu  propisa EU. Jedinstveno unutarnje tržište Europske unije nema carinskih i necarinskih prepreka, smanjeni su prekogranični troškovi poslovanja s jedne strane, a konkurencija se povećala s druge strane. Hrvatski gospodarstvenici sada imaju slobodan pristup tržištu svih članica EU, kao i tržištu država s kojima EU ima sklopljene trgovinske sporazume.
Tržište proizvodima ribarstva u Republici Hrvatskoj temelji se na registriranim prvim kupcima s obzirom da se prva prodaja obavlja isključivo preko njih. Registrirani prvi kupci su ribarske zadruge, otkupne stanice, trgovci i veletrgovci i ima ih oko 1500 upisanih u odgovarajući registar Ministarstva poljoprivrede. Kanali prodaje razlikuju se za bijelu i plavu ribu. Najveći udio ulova bijele ribe (koćarski ribolov, ribolov mrežama potegačama i sl.) nakon prve prodaje namijenjen je izvozu, dok ulov male plave ribe predstavlja i sirovinu za konzerve, industriju soljenja i za hranu u uzgoju tuna. Zbog prirodnih fluktuacija količina ulova, te razlika u sastavu lovina, u pojedinim mjesecima tijekom godine dolazi do zasićenosti tržišta. Nemogućnost odgovarajućeg skladištenja ribe i njihova povlačenja s tržišta predstavlja nedostatak koji se može riješiti djelovanjem organizacija proizvođača koje će doprinijeti osiguranju skladišnih kapaciteta kroz njima dostupne mehanizme. Kod prodajnih kanala ribe iz uzgoja, tijekom nekoliko proteklih godina zabilježene su značajne promjene, u smislu da se sve više prodaje putem velikih trgovačkih lanaca, a sve manje putem ribarnica. Školjkaši iz uzgoja plasiraju se na tržište isključivo putem registriranih distribucijskih centara. Ribarstvo značajno sudjeluje u izvozu prehrambenih proizvoda Republike Hrvatske. Najznačajnija tržišta su Japan, Italija i Španjolska, a vrijednost uvoza proizvoda ribarstva niža je od vrijednosti izvoza zahvaljujući izvozu tune. Najznačajniji proizvodi u uvozu su smrznuta haringa i lignja.
U pogledu uređenja tržišta proizvodima ribarstva RH je pred velikim izazovima i prvi koraci moraju biti uspostava učinkovitog sustava prikupljanja, analize i distribucije tržišnih podataka što će pospješiti planiranje, potvrditi iskrcaje, omogućiti sljedivost i pružiti više informacija potrošačima. Stavit će se naglasak na unaprjeđenje sljedivosti proizvoda kroz označivanje proizvoda. S ciljem povećanja potrošnje ribe i ribljih proizvoda i dobivanja boljeg uvida u stanje na tržištu proizvoda ribarstva, planira se jačati distribucijske kanale prodaje.  Praksa u brojnim europskim zemljama pokazuje kako su kroz sustav udruživanja ribari uspijevali pronaći rješenja za bolji plasman svojih proizvoda. Također, povezivanje proizvodnih kapaciteta primarnih proizvođača u ulovu/uzgoju s prerađivačkim kapacitetima, diversifikacija prerade i plasman proizvoda na tržište na način da se osigura njegova maksimalna kakvoća te pronađu nova tržišta, elementi su budućeg razvoja cjelokupnog sektora ribarstva.
  Prioritet ribarske politike EU je postići ravnotežu između osiguravanja konkurentne ribarske industrije s jedne i održivih ribljih stokova te održivog eko-sustava s druge strane.
Ribarska industrija EU peta je po veličini u svijetu. Godišnje osigurava oko 6-7 milijuna tona ribe što predstavlja 3,5% ukupne svjetske proizvodnje. Prva mjesta, prema podacima iz 2011. (Izvor: Facts and figures of CFP, 2014 Edition, ISSN1830-9119)  zauzimaju Kina, Indonezija, Indija i Peru, a iza Europske unije je SAD, Vijetnam, Japan i druge države. U pogledu akvakulture, EU osigurava oko 1,25 milijuna tona ribe što je samo 1,5 % ukupne proizvodnje u akvakulturi u svijetu. No, EU najviše ribe kupuje, tu je na prvom mjestu. Rastuća potrošnja unutar EU nadomješta se uvozom, uglavnom smrznute i prerađene ribe (kozice, tune, bijela riba itd.)
 
Na svjetskoj razini vodeće zemlje u pogledu ulova su Kina, Peru i Indonezija, dok su unutar EU vodeće zemlje u pogledu količine proizvodnje Španjolska, Velika Britanija i Danska. U ukupnom EU ulovu RH sudjeluje s udjelom od 1,38% i nalazi se na 16. mjestu. Proizvodnja u EU se sastoji glavninom od ulova (oko 80%) koji u ukupnom svjetskom ulovu predstavlja 5,18%. Glavne ulovne vrste u EU su haringa, papalina i skuša, a u RH su to srdela (65%) i inćun (20%), koje su primjerice na EU popisu po količinama na 5. odnosno 9. mjestu. Uz RH najveće količine srdela i inćuna proizvode Italija i Španjolska. Veličina ribarske flote koja obavlja ulov unutar EU u stalnom je padu posljednja dva desetljeća u vidu smanjivanja tonaže i snage motora, a čine je plovila u rasponu manjih od 6 metara i dužih od 75 metara. Najveći broj plovila čine plovila između 6 i 12 metara, dok najveću tonažu čine dakako plovila duža od 75 metara. RH je na toj ljestvici zastupljena s 8,7% u ukupnom broju plovila EU što ju smješta na 5. mjesto (od 23 države članice), te s 3% u tonaži (11. mjesto) i 6,2% u snazi motora (6. mjesto). Vodeća mjesta u pogledu ribolovne flote pripadaju Španjolskoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Grčkoj i Italiji. Iz ovih brojki razvidno je da RH sudjeluje s velikim brojem malih ulovnih jedinica.
  
Proizvodnja iz uzgoja na razini EU iznosi oko 1,25 milijuna tona (oko 20% ukupne proizvodnje u ribarstvu), vrijednosti oko 3,6 milijardi EUR, što u svjetskim razmjerima predstavlja oko 1,5% u pogledu količine i oko 4% u pogledu vrijednosti. To EU smješta na 7. mjesto, vodeća je Kina, slijede Indija, Indonezija, Čile, Vijetnam i Norveška. Unutar država EU, vodeći uzgajivači u pogledu količina i vrijednosti su Španjolska, Francuska, Velika Britanija i Italija. RH je na vrlo dobrom 8. mjestu u pogledu količina, no u pogledu vrijednosti ostvarene proizvodnje smo na 13. mjestu što ukazuje potrebu postizanja boljih cijena i veće konkurentnosti. Proizvodnja u akvakulturi EU u najvećem dijelu (50%) se oslanja na uzgoj rakova i školjaka, potom uzgoj morske (27%) te slatkovodne ribe (23%). Količinski najviše uzgajane vrste unutar EU su losos, pastrva, kamenica i dagnja, a vrijednosno su to dagnje, pastrve i losos. U RH je najznačajniji uzgoj tuna, lubina i šarana.
 
EU je jedan od najvećih neto uvoznika proizvoda ribarstva i akvakulture (ukupno 40% svjetskog uvoza) te predstavlja najveće jedinstveno tržište tih proizvoda na svijetu. Vanjskotrgovinska bilanca je radi tako velikog uvoza (količinski i vrijednosno) negativna. Najveći uvoz bilježi se iz Norveške, Kine, Islanda i Ekvadora, a najveći uvoznici unutar EU su Španjolska, Švedska i Velika Britanija (njih troje su primjerice 2012. potrošili 11,3 milijardi EUR na kupnju proizvoda ribarstva, 60% od cjelokupnog utroška na razini EU). Izvoz je većinom iz ulova, a vodeći izvoznici su Španjolska, Nizozemska i Danska, koji najviše izvoze u SAD, Norvešku, Švicarku, Kinu, Nigeriju, Japan i Rusiju. Za EU je vrlo važna trgovina unutar država članica čija vrijednost je usporediva s uvozom iz trećih država, pa je tako vrijednost EU uvoza 19,2 milijardi EUR, izvoza samo 4,2 milijardi EUR, a unutarnje trgovine skoro 18 milijardi EUR.
 
Ribarstvo i industrija prerade ribe zapošljavaju oko 500 000 ljudi. U pogledu zapošljavanja ribarski sektor ima važnu ulogu, posebice u obalnim područjima i prerađivačkoj industriji. Španjolska zapošljava ¼ ukupnog broja radnika kojih je oko 116 000, a zajedno s Italijom, Portugalom i Grčkom zapošljavaju 70% ukupnog broja zaposlenih u ribarstvu EU. Sektor akvakulture također igra veliku ulogu s oko 85 000 zaposlenih.
 
Ukupna vrijednost prerađivačke industrije kreće se oko 30 milijardi EUR, vodeće države su Velika Britanija, Francuska, Španjolska, Italija i Njemačka. RH bilježi oko 1500 zaposlenih s vrijednošću prerađivačke industrije od oko 75.3 milijuna EUR, a iz usporednih podataka svih država članica EU razvidno je da, iako smo na 12. mjestu po broju zaposlenih u preradi, u pogledu vrijednosti smo na 9. mjestu što zapravo znači da proizvodimo proizvode manje vrijednosti. 
 
Prosječna godišnja potrošnja proizvoda ribarstva u EU kreće se na oko 12 milijuna tona ili 23,3 kg/po glavi stanovnika/godišnje, dok je svjetska razina oko 17,8 kg po stanovniku godišnje. Unutar EU taj broj varira od 4,6 kg u Bugarskoj do 61,6. kg u Portugalu. RH bilježi oko 9 kg po glavi stanovnika što je vrlo niska razina potrošnje. Glavnina proizvoda koja se konzumira porijeklom je iz ulova. I u RH su rezultati provedenih istraživanja pokazali su kako čak 8 od 10 Hrvata odabire divlju ribu naspram uzgojene, te kako tek svaki peti Hrvat ne vjeruje u predrasude o kvaliteti uzgojene ribe naspram divlje.
Podaci pokazuju kako se razlika između razine potrošnje i količine ulova na EU razini konstantno povećava. Ta razlika se nadomješta proizvodima iz uvoza. Zajednička ribarstvena politika ima za cilj dio ove razlike, koja je 2009. godine dosegla 4,8 milijuna tona, nadomjestiti proizvodnjom iz akvakulture. Razvidno je kako je i na domaćem tržištu potrebno provesti ciljane informativne i marketinške aktivnosti  u svrhu povećanja potrošnje proizvoda ribarstva ukupno, a napose proizvoda porijeklom iz uzgoja.  
 
 
Ribarstvo je zajednička politika Europske unije što znači da se na razini EU usvajaju zajednička pravila koja se primjenjuju u svim državama članicama. Zajednička ribarstvena politika (ZRP) regulira upravljanje europskom ribolovnom flotom radi zaštite resursa. Stokovi su obnovljivi, ali nisu beskonačni te je dužnost i obveza država članica osigurati održivi razvoj ribarske industrije koji neće dugoročno ugroziti riblju populaciju i produktivnost. ZRP se mijenjala tijekom godina i svakih 10 godina prolazi reformu kako bi se njeni ciljevi uskladili sa novim saznanjima, znanstvenim pokazateljima, politikama i interesima te kako bi na najbolji mogući način očuvali riblji fond i morski okoliš uz osiguranje ekonomske održivosti dionika u ribarstvu. Nova ribarstvena politika (definirana za razdoblje 2014. – 2020.) zacrtala je ciljeve osigurati da su ribolov i akvakultura okolišno, ekonomski i socijalno održivi kako bi građanima EU osigurali izvor zdrave hrane, na način sukladan ciljevima gospodarske i društvene koristi te koristi u svrhu zapošljavanja. 
U sklopu ZRP-a tri su glavna stupa koji definiraju okvir za razvoj ribarstva u Europskoj uniji.
Sama Zajednička ribarstvena politika utvrđuje ciljeve, načela, mjere, mogućnosti, način upravljanja, uključenost znanosti, vanjsku politiku, daje ciljeve za uređenje trženja, definira provođenje kontrole i nadzora te mogućnosti financijskih instrumenata, a definirana je Uredbom Vijeća i Parlamenta br. 1380/2013.
Druga važna okosnica je uređenje tržišta proizvodima ribarstva i akvakulture čiji su glavni ciljevi ojačati konkurentnost ribarske industrije EU i povećati transparentnost na tržištu modernizacijom i pojednostavljenjem postojećih uredbi. Vodeća uloga daje se organizacijama proizvođača, posebice u odnosu na kolektivno upravljanje, nadzor i kontrolu. Također su usvojena nova pravila o obveznim informacijama koje će kupcu pružiti jasnije i preciznije podatke prilikom kupnje proizvoda ribarstva. Uređenje tržišta definirano je Uredbom Vijeća i Parlamenta br. 1379/2013.
Treći stup određuje financijske mehanizme i način njihove provedbe za ispunjavanje ciljeva ZRP i Zajedničkog uređenja tržišta za proizvode ribarstva i akvakulture, što je obuhvaćeno kroz Europski fond za pomorstvo i ribarstvo, odnosno Uredbom Vijeća i Parlamenta broj 508/2014.
 
 
Tržišna politika na ostvarenje ciljeva ZRP-a utječe osnaživanjem konkurentnosti EU industrije, poboljšanjem transparentnosti tržišta te osiguravanjem razine istih standarda za sve proizvode koji se trže na području EU. U okviru zajedničkog uređenja tržišta obuhvaćene su organizacije proizvođača (OP) kao ključni čimbenici za postizanje ciljeva ZRP-a za osiguranje primjerenog upravljanja zajedničkim uređenjem  tržišta.  ZRP je kao jedan od prioriteta istaknuo poticanje stavljanja na tržište i prerade kroz poboljšanja organizacije tržišta za proizvode ribarstva i akvakulture i poticanja ulaganja u sektore prerade i stavljanja na tržište. Da bi to ostvarili, OP-ima se daje veća uloga, kako bi kroz zajedničko upravljanje doprinijeli  većoj učinkovitosti u smislu proizvodnje radi boljeg trženja. Uz OP, podrška održivom ribarstvu ogledat će se i u novim obvezama  označavanja koji će dati kvalitetniju informaciju potrošaču.   
Zajedničko uređenje tržišta uređeno je Uredbom (EU) broj 1379/2013 koja je stupila na snagu 1. siječnja 2014. godine, osim odredbi o informiranju potrošača koje su stupile na snagu 13. Prosinca 2014. Zajedno s općim propisima o informiranju potrošača.
Glavne novine u odnosu na dosadašnje uređenje tržišta je što se reducirao broj mehanizama za potpore skladištenju te sada, umjesto prethodnih 6, postoji samo jedna vrsta potpore skladištenju koja će se primjenjivati do 1. siječnja 2019. (regulirano Uredbom Komisije (EU) broj 1419/2013), kreiran je novi alat za organizacije proizvođača – planovi proizvodnje i marketinga (Uredba Komisije (EU) broj 1418/2013) koji će im omogućiti implementaciju ZRP-a i ostvarenje vlastitih ciljeva, te su poboljšane odredbe o informiranju potrošača koje nadopunjuju Uredbu Vijeća (EU) broj 1169/2011.
 
Mjere uređenja tržišta kroz Europski fond za pomorstvo i ribarstvo
 
Kroz ribarstveni fond (Europski fond za pomorstvo i ribarstvo – EFPR, Uredba Vijeća I Parlamenta (EU) broj 508/2014) definirane su mjere koje će doprinijeti ispunjenju ciljeva Unije. Glavne okosnice financiranja mjera uređenja tržišta su:

1. uspostava organizacija proizvođača  - EFPR može sufinancirati uspostavu OP, osobito u državama članicama koje nemaju ili imaju malo OP, a to uključuje i udruživanje OP, s ciljem davanja potpore strukturiranju i organiziranju sektora ribarstva i akvakulture  što bi trebalo rezultirati povećanjem udjela proizvoda OP-a u ukupnim proizvodima stavljenim na tržište EU
2. planovi proizvodnje i stavljanja na tržište (trženje) – OP su dužne izraditi planove proizvodnje i trženja i isto im se može sufinancirati kroz EFPR
3. potpora skladištenju (storage aid) – ovo je jedina intervencijska mjera koja će biti dostupna OP-ima kroz narednih 5 godina u ukupnom iznosu od 45 milijuna EUR,  mjera je ograničenog roka trajanja - do zaključno 1. siječnja 2019. godine
4. druge tržišne mjere – obuhvaćaju mjere otvaranja novih tržišta i poboljšanja trženja pojedinih proizvoda, promoviranje kvalitete (uključujući certificiranje) te promoviranje transparentnosti proizvodnje, dostupno je svim subjektima (ne samo OP-ima), mora biti u skladu sa ciljevima ZRP-a
5. informacije potrošačima – EFPR može pružiti potporu označivanju, ukoliko se radi o obveznom, samo kroz sljedivost, a ukoliko se radi o dobrovoljnom ima više načina kroz promociju kvalitete, dodane vrijednosti i promicanje transparentnosti.

Organizacije proizvođača

Informiranje potrošača