Nakon pristupanja RH EU
Republici Hrvatskoj su nakon pristupanja Europskoj uniji dostupni modeli državnih potpora u ribarstvu kao i svakoj drugoj državi članici. Potpore u ribarstvu razvijale su se slično kao i kod drugih sektora.
Ubrzo nakon osnivanja Europske unije formirala se Zajednička ribarstvena politika (ZRP), kao politika o kojoj će se zajednički odlučivati o sektoru ribarstva na razini Europske unije. Unutar ZRP kreirana je strukturna potpora čiji cilj je bio omogućiti kompetitivnost europske flote na svjetskom nivou Potpore se tada mahom bile namijenjene izgradnji i modernizaciji plovila, razvoju industrije te akvakulture. No snažna flota ubrzo je rezultirala smanjenjem pojedinih ribolovnih resursa što je strukturnu politiku usmjerilo ka potporama za izlazak iz flote, za korištenje selektivnijih alata ili okolišno prikladnijih metoda ribolova, za unaprjeđenje higijenskih uvjeta na plovilima, zaštitu na radu, no uz to, bila je omogućena i modernizacija u cilju jačanja konkurentnosti.
Tijekom godina provedbe dodjele potpore spoznalo se da veliki dio potpore u ribarstvu zapravo ima negativan učinak jer doprinosi prekapacitiranosti ribarskog sektora u odnosu na raspoložive resurse i morski okoliš. Isto tako, mnoge države u razvoju nisu u mogućnosti dodjeljivati nacionalne potpore kakve dodjeljuju neke države članice što doprinosi poremećaju na tržištu u smislu natjecanja i trgovine. Nadalje, mnoge države, pa i EU, pružaju potpore izravnom ili neizravnom izvozu u treće države, bilo preko zajedničkih („joint venture“) tvrtki ili kupnjom plovila drugih država kako bi koristili njihova ribolovna prava. Sve to doprinosi činjenici da se ribolovni resursi iskorištavaju preko granice održivosti i bez ekonomskog utjecaja po lokalno stanovništvo. Kako bi se navedeni problemi riješili, bilo je nužno poduzeti niz koraka na svjetskoj razini (kroz međunarodne organizacije poput WTO-a i FAO-a), pa su tako i u EU u dijelu potpora u ribarstvu posljednjih desetljeća provedene znatne promjene.
Danas se potpore u ribarstvu dodjeljuju samo ukoliko su u skladu sa ZRP i ako doprinose ispunjavanju njenih ciljeva, a kontrola dodjele je učinkovita, sustavna i temeljita.
Državna pomoć je u načelu zabranjena, a od tog općeg pravila postoje izuzeci koje je država članica dužna notificirati Komisiji.
Isto tako, postoje oblici državne pomoći koje su izuzete od notificiranja i regulirani su posebnim odredbama (pomoć za edukaciju, istraživanje, zapošljavanje i sl.). Radi se o državnoj pomoći gdje su iznosi toliko mali da nije za očekivati da će utjecati na tržišno natjecanje („de minimis“) ili o pomoći za koju se smatra da po svojoj naravi ne remeti tržišno natjecanje bez obzira na dodijeljeni iznos („block exemption“). Obje navedene potpore regulirane su posebnim propisima.
Radi specifičnog trenutka pristupanja RH EU, u smislu reforme Zajedničke ribarstvene politike te definiranja novog programskog razdoblja, RH nakon pristupanja ima dostupne različite mehanizme državnih potpora koje, radi lakšeg razumijevanja, dijelimo na postojeću državnu potporu sukladno Ugovoru o pristupanju i državnu potporu sukladnu pravnoj stečevini.
Ubrzo nakon osnivanja Europske unije formirala se Zajednička ribarstvena politika (ZRP), kao politika o kojoj će se zajednički odlučivati o sektoru ribarstva na razini Europske unije. Unutar ZRP kreirana je strukturna potpora čiji cilj je bio omogućiti kompetitivnost europske flote na svjetskom nivou Potpore se tada mahom bile namijenjene izgradnji i modernizaciji plovila, razvoju industrije te akvakulture. No snažna flota ubrzo je rezultirala smanjenjem pojedinih ribolovnih resursa što je strukturnu politiku usmjerilo ka potporama za izlazak iz flote, za korištenje selektivnijih alata ili okolišno prikladnijih metoda ribolova, za unaprjeđenje higijenskih uvjeta na plovilima, zaštitu na radu, no uz to, bila je omogućena i modernizacija u cilju jačanja konkurentnosti.
Tijekom godina provedbe dodjele potpore spoznalo se da veliki dio potpore u ribarstvu zapravo ima negativan učinak jer doprinosi prekapacitiranosti ribarskog sektora u odnosu na raspoložive resurse i morski okoliš. Isto tako, mnoge države u razvoju nisu u mogućnosti dodjeljivati nacionalne potpore kakve dodjeljuju neke države članice što doprinosi poremećaju na tržištu u smislu natjecanja i trgovine. Nadalje, mnoge države, pa i EU, pružaju potpore izravnom ili neizravnom izvozu u treće države, bilo preko zajedničkih („joint venture“) tvrtki ili kupnjom plovila drugih država kako bi koristili njihova ribolovna prava. Sve to doprinosi činjenici da se ribolovni resursi iskorištavaju preko granice održivosti i bez ekonomskog utjecaja po lokalno stanovništvo. Kako bi se navedeni problemi riješili, bilo je nužno poduzeti niz koraka na svjetskoj razini (kroz međunarodne organizacije poput WTO-a i FAO-a), pa su tako i u EU u dijelu potpora u ribarstvu posljednjih desetljeća provedene znatne promjene.
Danas se potpore u ribarstvu dodjeljuju samo ukoliko su u skladu sa ZRP i ako doprinose ispunjavanju njenih ciljeva, a kontrola dodjele je učinkovita, sustavna i temeljita.
Državna pomoć je u načelu zabranjena, a od tog općeg pravila postoje izuzeci koje je država članica dužna notificirati Komisiji.
Isto tako, postoje oblici državne pomoći koje su izuzete od notificiranja i regulirani su posebnim odredbama (pomoć za edukaciju, istraživanje, zapošljavanje i sl.). Radi se o državnoj pomoći gdje su iznosi toliko mali da nije za očekivati da će utjecati na tržišno natjecanje („de minimis“) ili o pomoći za koju se smatra da po svojoj naravi ne remeti tržišno natjecanje bez obzira na dodijeljeni iznos („block exemption“). Obje navedene potpore regulirane su posebnim propisima.
Radi specifičnog trenutka pristupanja RH EU, u smislu reforme Zajedničke ribarstvene politike te definiranja novog programskog razdoblja, RH nakon pristupanja ima dostupne različite mehanizme državnih potpora koje, radi lakšeg razumijevanja, dijelimo na postojeću državnu potporu sukladno Ugovoru o pristupanju i državnu potporu sukladnu pravnoj stečevini.
13.01.2014
